TEMA BROJ 8

Primjena kardio-pulmonalne tehnike oživljavanja

Umjetnim disanjem naziva se postupak ubacivanja zraka u dišni sustav utopljenika ili neke druge osobe u besvjesnom stanju. Ima više načina izvođenja umjetnog disanja, ali se svi ti načini ili metode mogu podijeliti u dvije skupine: 1. metoda direktnog ubacivanja zraka i 2. metoda mehaničkog ubacivanja zraka.

Metode pomoću kojih se zrak direktno ubacuje su učinkovitije pa se i češće primjenjuju. To su metode "usta na usta" i "usta na nos"     (kod manje djece "usta na usta i nos").

I kod jedne i kod druge metode utopljenik se polaže na leđa (otkopča se ili skine gornji dio odjeće) a pod ramena mu se stavi smotan ručnik, dio odjeće ili sl., kako bi dišni putovi bili prohodniji.

 Spasitelj se postavlja u klečeći položaj, bočno od utopljenika, kažiprstom i palcem jedne ruke stišće nosnice utopljeniku kako zrak koji će se ubacivati na usta kasnije ne bi izlazio van, dok drugom rukom hvata vrat i potiljak s donje stane i gura prema gore , jer će na taj način osigurati da će zrak slobodno iz usne šupljine strujati u dušnik.

Obično se na utopljenikova usta stavlja maramica ili gaza kako bi izbjegli dodirivanje utopljenikovih usana ali i da bi izbjegli da eventualnu izbačena hranu iz utopljenikova želuca završi u ustima spasitelja. Naime, prilikom udaha u usta, dio zraka ulazi i u želudac gdje tlak postaje sve viši i istiskuje hranu putem kojim je i ušla. Važna je i spoznaja o tome radimo li dobro, tj. da li zrak koji upuhujemo zaista i ulazi u pluća. Stoga moramo gledati i slušati primjećuje li se podizanje prsnog koša. Do izdaha kod utopljenika dolazi spontano, jer upuhani zrak izlazi pod tlakom, potpomognut elastičnošću prsnog koša. 

Metoda "usta na nos" slična je metodi "usta na usta", a razlikuje se u tome što spasitelj zrak ubacuje upuhivanjem kroz nosnu šupljinu. Kod ove metode nema problema s jezikom utopljenika, nema ni neugodnog osjećaja prislanjanja usta na usta, udah ne može smetati grč utopljenikove vilice , niti može doći do izbacivanja hrane iz želuca. Stoga spasitelji primjenjuju metodu "usta na nos". 

Spasitelj koji se nalazi u klečećem položaju, bočno od utopljenika, s jednom rukom pridržava čelo, a s drugom rukom bradu utopljenika, zatvarajući mu na taj način usta i pridržavajući glavu u zabačenom položaju. Nakon što je spasitelj udahnuo zrak naginje se nad utopljenika i svoji ustima obuhvaća nos utopljenika (preko maramice ili gaze) i upuhuje zrak u pluća. 

Osjećaj da li zrak ulazi ili ne isti je kao i kod metode "usta na usta". Najbolje je da spasitelj pogledom prati nadima li se prsni koš ili ne.

Da bi se izbjegao direktan dodir usta ili nosa utopljenika postoje jednostavna pomagala u obliku plastične maske koje dobro prianjaju na lice utopljenika.

Kod obje metode ("usta na usta" i "usta na nos") i uopće kod svih metoda umjetnog disanja, ritam ubacivanja zraka mora odgovarati ritmu normalnog disanja. Čovjek tijekom jedne minute udahne 15 do 17 puta (djeca 18 do 22) tako da se umjetni udah mora primjenjivati istim ritmom. Najjednostavnije je ako se između dva udaha broji do 4 (udah - 1-2 izdah 3-4).

Prednost ovih direktnih metoda je u tome što imaju dvostruko djelovanje na organizam utopljenika. U prvoj fazi udaha u utopljenikova se pluća ubacuje čist zrak, zasićen kisikom, a u drugoj fazi zagrijan, vlažan zrak, zasićen s CO₂ ,koji ima nadražujuće djelovanje na centar za disanje, što svakako pomaže učinkovitijoj reanimaciji.

Navedeni načini reanimacije su pogodni i u slučajevima kad se umjetno disanje mora primijeniti već u fazi izvlačenja utopljenika iz vode. Ako je voda plitka i do obale se mora prijeći nekoliko stotina metara, tada se, da se ne gubi vrijeme, može odmah početi s primjenom umjetnog disanja. Svi su postupci isti osim što se upuhivanje izvodi na površini vode.

Ako se zbog povrede ili nekog drugog razloga ne mogu primijeniti neko od metoda za upuhivanje zraka, potrebno je znati i druge metode umjetnog disanja. Ranije su se s manjim ili većim uspjehom primjenjivale tzv. metode mehaničkog ubacivanja zraka koje su se temeljile na umjetnom, mehaničkom rastezanju i skupljanju prsnog koša. Od tih metoda najpoznatije su Silvestrova, Sheferova i Holger-Nielsenova.

Kod Holger_Nilesenove metode utopljenik se položi prsima na tvrdu podlogu. Pod čelu mu se stave njegove obje šake (dlan preko dlana) ruku savijenih u laktu, a glava je licem okrenuta u stranu. Ispod prsnog koša može s staviti smotuljak odjeće, što će omogućiti lakši izdah zraka.

Spasitelj klekne ispred utopljenikove glave i hvatom za laktove podiže mu grudi za oko 30-40 cm. Time se postiže širenje prsnog koša i udah. Izdah se vrši spuštanjem laktova i pritiskom spasiteljevih ruku na leđa utopljenika. Taj se postupak ponavlja oko 12-16 puta u minuti (broji se: 1-2 podizanje laktova, 3-4 spuštanje i pritisak na leđa).

U metode oživljavanja spada i vanjska masaža srca. Ta se metoda primjenjuje kad se kod utoljenika ne osjeća srčani puls. U tom slučaju spasitelj klekne sa strane utopljenika, obje šake (jednu preko druge) stavi na dio prsne kosti (iznad srca) utopljenika i 60-70 puta u minuti dlanovima snažno pritišće na prsni koš u smjeru kralježnice. 

Najpogodnije je ako u spašavanju sudjeluju dvije osobe. Tada se koordinirano primjenjuje umjetno disanje upuhivanjem zraka i vanjska masaža srca. Obično se u tom slučaju najprije izvede 10-15 udaha, a zatim 12-15 stiskanja, sve dok utopljenik ne počne davati znakove života.

Spasitelj treba biti uporan i reanimaciju izvoditi sve do oživljavanja utopljenika ili do dolaska stručne liječničke pomoći. Poželjno je utopljenika utoliti ali tako da se ne ometa postupak oživljavanja. nakon što utopljenik počne disati, treba ga pokriti, utopliti, a zatim ga uz neprekidnu kontrolu i pomoć u disanju, što brže prevesti u bolnicu.   

Program    Učenici   Škola   Realizacija   Linkovi

TEMA1  TEMA 2  TEMA 3  TEMA 4  TEMA 5  TEMA 6  TEMA 7  TEMA 8 

Web stranica izrađena je zahvaljujući naporu učenika i njihovog učitelja! Zagreb, travanj 2003.

Stranica je zadnji put obnovljena 12 lipanj 2006.